Drago Kekanovic

Kako da joj sad kažem da nikog sretnijeg od mene nema što se vratila i što je ponovo vidim? Kako da joj objasnim da sam je toliko puta sanjao sve ove beskrajno duge zimske i ljetne noći? Toliko upečatljivo da mi se ukazivala i po danu, vidio sam je na koju god bih stranu pogledao, da sam počesto pomišljao da i nisam budan i da se nikada neću probuditi?! A i zašto da se budim kad mi je ovako lijepo.

I da ne duljim, brzo su se oporavili i sukljali u nebesa noseći moju nadu da ćemo se, njihova vlasnica (umna Grkinja, grofica Celjska, dočekana kao kneginja, svi su već pričali u Smederevu kako je tamo dočekana) i ja, njen jedini sokolar, uskoro ponovo sresti. Uskoro je suvišna riječ i trebalo bi je izbaciti iz svih dikcionara, jer uskoro nikad ne postoji, i nikad nije ono što ste očekivali da će biti to uskoro. Presvisnuo bih od jada da sam tada znao da će se to dogoditi tek puno godina kasnije, poslije više od četvrt vijeka. Ali, na sreću (?!), nisam znao. Nekad je bolje ne znati.

Ali lako je mene slagati. Dok mi je razlagala, istog blijedog lica, ali i s povremenim sjajem u očima koji je više bio posljedica djelovanja Makariosovih ljekarija nego bljeska ljepote nekog predjela kroz koji smo promicali u obilasku grofovih dvoraca i imanja, dok mi je, kažem, objašnjavala sve te državničke planove o Jelisavetinoj udaji, pokušavao sam da je pažljivo slušam i proniknem u tajne dvorskih spletki, ali je nisam zapravo slušao; ne, meni je bilo dovoljno da sjedim preko puta žene koju obožavam i da se kao gladno pseto omamljujem šuštanjem njenih svilenih haljina, crnih, doduše, od najboljih venecijanskih materijala, natopljenih i prožetih mirisima njenog tijela, njenih nesanica i suza.