Godine 1942. fašisti su oživeli nekadašnji Kalčo Spalato, koji je poslednje utakmice igrao dvadesetih godina XX veka, ali nisu uspeli da ubede (ili prisile) nijednog fudbalera Hajduka da potpiše za tim koji je nastupao u italijanskom prvenstvu: većina igrača i stručnog rukovodstva odlučila je da pređe u ilegalu i pridruži se pokretu otpora Titovih partizana, čija je baza bila na ostrvu Visu, pedeset kilometara udaljenom od Splita. Priča se da je lično Josip Broz tražio od tima, koji je 1944. uzeo ime Hajduk–NOVJ, da postane zvanična reprezentacija Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Ovaj tim je odigrao veliki broj utakmica protiv ekipa sastavljenih od vojnika, naročito Britanaca stacioniranih u Italiji. Odigrao je, međutim, i nekoliko prijateljskih utakmica u Egiptu, Siriji i Palestini. Svoju najpoznatiju utakmicu, koja je s pravom ušla u istoriju jugoslovenskog fudbala, odigrao je 23. septembra 1944. na Stadionu pobede u Bariju, pred četrdeset hiljada gledalaca, protiv selekcije engleske vojske, pune profesionalnih mladih igrača, među kojima su bili i Sten Kalis iz Vulverhemptona i Tom Fini iz Preston Nort Enda. Hajduk je poražen sa 7 : 2, ali je simbolično pobedio sa 1 : 0 u revanšu, odigranom iste godine protiv jedanaestorice slabijih engleskih vojnika u konačno oslobođenom Splitu.
„Po završetku rata, kad su prestala neprijateljstva, Hajduk je zvanično pozvan da pređe u Beograd i postane tim Jugoslovenske narodne armije. Klub je to odbio, želeo je da ostane u Splitu, gde su mu bili koreni. U vojsci je tako doneta odluka da se osnuje beogradski Partizan.“
Pošto je bio tim jugoslovenske vojske, prvi Partizanovi dresovi su 1945. bili sa crveno-plavim prugama, po ugledu na CSK iz Moskve. Tim je zauzeo prvo mesto na prijateljskom turniru u Italiji i osvojio dve torbe crno-belih dresova koje je Juventus ponudio kao nagradu. To su od tog dana boje kluba.