Jedino što je preostajalo bio je inat. Nekada je on Balkancima bio pripisivan kao najlošija odlika. Prebacuju nam to i dalje, i danas kao i tada, strane sile, a tu spada i to da reč koja se koristi za inat nije naša sopstvena, nego strana reč, iz jezičkog blaga okupacione sile koja je najduže vladala, strana reč i psovka. Ali takav inat bio je, možda, ono jedino moguće, i čak ništa loše, moglo je to pre da bude poslednje sredstvo u dokazivanju sebe, što je zračilo nešto lepo, a to je značilo nešto što je pokretalo i sjedinjavalo, i mogla je takva vrsta inata da se sa Balkana prenese na sve one na zemaljskoj kugli, kojima je pod diktatom normalnog i realnog vremena pretilo razvrstavanje? Ruženi inat, da li je mogao da postane snaga? Da izazove – da dozre u – delanje?