Ubojstvo u Mezopotamiji

Morat ću pitati doktora Reillyja da mi kaže kakav arapski izraz, poput onog što ga je Poirot upotrijebio.

U ime Alaha, milosrdnog i milostivog... Otprilike tako nešto.

Kraj

Ubijanje postaje navika. Te noći on zamjenjuje njenu čašu vode čašom solne kiseline u nadi da će svatko pomisliti da se radi o samoubojstvu.

Postoji čak mogućnost da je optuže za prvo ubojstvo koje će vjerojatno pripisati njenoj grižnji savjesti. Da bi tu pretpostavku učinio što uvjerljivijom, odnio je žrvanj s terase d podmetnuo ga pod njen krevet.

Nije ni čudo što je sirota. gospođica Johnson u smrtnoj agoniji očajnički pokušavala saopćiti svoje skupo plaćeno otkriće: »Prozor, prozor«.

Gospođa Leidner nije bila ubijena kroz vrata, nego kroz prozor. I tako se sve objasnilo... Sve je došlo na svoje mjesto. S psihološke strane savršeno ubojstvo. Ali“ dokaza nemamo... ama baš nijednog...

Svi smo šutjeli obuzeti neopisivim užasom. Da, užasom i sažaljenjem.

Doktor Leidner nije se bio ni pomaknuo niti progovorio ijednu riječ, Samo je sjedio, umoran i nekako ostario.

Napokon se lako pokrene i pogleda Poirota blagim i umornim očima.

— Ne, dosad nemate nikakva dokaza - reče. - Ali, to nije ni važno. Znali ste da neću zanijekati istinu. Nikad nisam bježao od istine. Zapravo mi je sad mnogo lakše. Umoran sam...

Zatim jednostavno reče:

— Žao mi je Anne. Bilo je to odvratno i besćutno od mene - to nije bilo slično meni! Jadnica, i ona je mnogo prepatila. Da, to više nisam bio ja, već neki bjesomučnik obuzet strahom. Slab smiješak zatitra mu usnama iskrivljenim od bola. - Bili biste dobar arheolog, monsieur Poirot. - Imate smisla za oživljavanje prošlosti. Dogodilo se sve kako ste kazali. Volio sam Louisu i ubio je. Da ste je poznavali, shvatili biste me... Ama, vjerujem da ste me već shvatili.

Doktor Leidner, a ne njegova supruga, bio je odgovoran za onakvo stanje napetosti i nelagodnosti. Nije nikakvo čudo što osoblje nije znalo pravi razlog tome. Ljubazan i blag, doktor Leidner, naoko uvijek isti, samo je igrao svoju ulogu. Zapravo je bio fanatik opsjednut mišlju o ubojstvu. Sad ćemo prijeći na drugi zločin... zločin izvršen nad gospođicom Johnson.

Sređujući papire u uredu doktora Leidnera (posao koji je dragovoljno bila preuzela na sebe u nastojanju da radi nešto korisno), mora da je ona pronašla koncept za jedno anonimno pismo. To ju je otkriće iz temelja potreslo! Doktor Leidner smišljeno zastrašuje svoju ženu! Ona to još ne može shvatiti, ali je zbog toga sva očajna. Baš tada je sestra Leatheran zatječe kako plače. Ne vjerujem da je tog trenutka posumnjala da je doktor Leidner ubojica, ali pokusi koje sam obavio u sobama gospode Leidner i oca Lavignyja nisu joj izmakli pažnji. Shvatila je da je prozor u sobi gospode Leidner morao biti otvoren, a ne zatvoren, ako je uistinu čula njen krik. Ona još ne pridaje neku veću važnost toj činjenici, ali ju je upamtila. Mozak joj rada grozničavom brzinom... utirući put do istine.

Možda je što spomenula doktoru Leidneru o tim pismima, a on je shvatio i iz straha izmijenio držanje prema njoj. Međutim, doktor Leidner nije mogao ubiti svoju ženu jer je cijelo vrijeme bio na terasi! I onda, jedne večeri, dok je i sama stajala na terasi i mozgala o tome, istina ju je zgodila poput munje. Gospođa Leidner je bila ubijena odande, s terase, kad je otvorila prozor. Upravo tog trenutka naišla je sestra Leatheran. Ali ubrzo stara ljubav prema doktoru Leidneru obuzela ju je te se poslužila varkom.

Sestra Leatheran nije smjela saznati za njeno užasno otkriće. Namjerno je gledala u suprotnom pravcu (prema dvorištu) i kazala nekoliko riječi koje su joj pale na pamet kad je ugledala oca Lavignyja koji je u tom času prolazio kroz dvorište. Odbila je da što više kaže. Trebalo joj je vremena da o svemu razmisli. A doktor Leidner, koji ju je neprekidno pratio sa zebnjom u srcu, konačno je shvatio da ona zna istinu. Nije bila žena koja je mogla od njega skrivati svoj užas i uznemirenost. Istina je da ga dotad nije bila izdala..., ali pitanje je dokle bi mogao računati na njenu šutnju.