Poruka u boci

Kad ljudi nešto skrivaju, ne odaje ih ono što kažu, nego ono što ne kažu

Sve iz njegova djetinjstva, i sve daje naslutiti da su laži i prijevare tihi pratioci sjećanja.

Nakon što je otišao, kad se više nije čuo ni njegov automobil, dugo je samo stajala prekriženih ruku, zureći u prazno. Jedno je biti usamljen u životu, a nešto je sasvim drugo kad ne znaš zbog čega plaćaš takvu cijenu. Praktički je nemoguće da ikad uhvati na djelu čovjeka kao što je on, to joj je jasno premda nije nikad pokušala. Njegov je teritorij prostran, a on je oprezan čovjek, što dobro pokazuje njihov način života. Mirovina, osiguranje, sigurnosne provjere prozora i vrata, kofera i prtljage, uvijek uredan radni stol, bez ikakvih papirića ili računa po džepovima i ladicama. Taj ne ostavlja nikakve tragove. Čak ni njegov miris nije se zadržavao duže od nekoliko minuta. Mogla bi otkriti preljub jedino ako angažira privatnog detektiva, a odakle joj novac za to?

Iskrivi usta i polako izdahne topao zrak sebi u lice. To uvijek radi prije važnih odluka. Na hipodromu pred najvišom zaprekom. Prije biranja krizmene haljine. Čak i prije bračnog zavjeta. I prije nego što izađe da vidi je li život išta drukčiji u blagom svjetlu dana.

Morat ću otići na neko vrijeme, zlato«, reče on iznenada za doručkom, milujući dijete po obrazu. Izgovorio je to rastreseno, kao da te riječi ne znače ništa.

Ona se namršti i napući usne da načas u sebi zadrži neizbježno pitanje. Zatim odloži vilicu na tanjur i ostane nepomično zuriti u kajganu sa šunkom. Noć je bila duga. Još ju je osjećala - bol u nutrini, ali i poljupce i zagrljaje dok su ležali iscrpljeni i toplo se gledali u oči. Do sada je tako mogla zaboraviti na vrijeme i mjesto. Samo do sada. Jer u ovom se času blijedo ožujsko sunce probija u sobu kao nezvani gost da osvijetli činjenice. Njezin muž odlazi. Opet.

»Zašto mi ne možeš reći što radiš? Žena sam ti. Neću nikome odati.«

On se ukoči s vilicom i nožem u rukama. Pogled mu se zamrači.

»Ozbiljno«, nastavi ona. »Koliko ću morati opet čekati da budeš kao sinoć? Jesmo li se vratili na staro? Ono kad ja ne znam što radiš, a tebe nema čak ni kad si ovdje?«

Netremice je pogleda. »Nisi li znala od početka da ne mogu govoriti o svojem poslu?«

»Da, ali...«

»Dobro. Onda neka ostane na tome.«

Nož i vilica spuste se na tanjur, a on se okrene prema sinu s nečim što je trebalo biti osmijeh.

Disala je polako i mirno, ali u njoj je bjesnio očaj.

Duboko udahne i ustane. U zadnje vrijeme više ga ne čeka pokraj prozora, prstom više ne ispisuje njegovo ime na staklu koje se magli od njezina daha.

Istina, upozoravali su je od prvog susreta. Najbolja joj je prijateljica natuknula, a majka joj je otvoreno rekla. Prestar je za nju. Taj nešto skriva. Tom čovjeku ne možeš vjerovati. Nikad ne znaš što mu je na pameti.

Zato već dugo nije vidjela ni prijateljicu ni majku. I zbog toga je sve očajnija i sve usamljenija. S kim da razgovara? Nema nikoga. Pogleda prazne, uredne sobe i stisne zube, a na oči joj grunu suze.

Tada začuje dijete i sabere se. Kažiprstom obriše vrh nosa i dvaput duboko udahne.

Ako joj je muž nevjeran, morat će se snaći bez nje.

Sigurno negdje postoji bolji život.

Muž je ušao u spavaću sobu tako tiho da ga je odala samo sjena na zidu. Široka ramena, raskriljene ruke. On legne i privuče je k sebi bez riječi. Topao i gol.

Očekivala je umiljavanje, ali i promišljene isprike. Možda se bojala mirisa neke neznanke i oklijevanja zbog grižnje savjesti u krivom trenutku, ali on je samo zgrabi, grubo je okrene na leđa i pohlepno joj strgne odjeću. Lice mu sja na mjesečini. To je uzbudi. Isparilo je uzrujavanje, čekanje, zabrinutost i sumnja.

Prošlo je šest mjeseci otkad je zadnji put bio ovakav.

Napokon, hvala Bogu.