Hrvatske narodne bajke

Narodne pripovijesti i bajke može se čitati na vrlo raznolike načine: jednostavno slijedeći priču i čudeći se onome što je neobično i smijući se onome što je smiješno u njoj, ili pak tražeći izvore i dublja značenja onoga što smo pročitali. Svakome čitatelju – bilo da se radi o djetetu ili odrasloj osobi – bajke imaju što ponuditi, te ostaju trajan izazov različitim tumačima. Zbog toga se u posljednjih nekoliko desetljeća razvila cijela znanost koja se bavi proučavanjem bajki. Tome je pak prethodio golemi posao bilježenja i prikupljanja starih priča. Znanstvenici – etnolozi – koji su u našim krajevima skupljali tradicijske pripovijetke zapisivali su ih onako kao što su im pripovijedali neki, sada već davni, pripovjedači: u različitim dijalektima i pomalo nerazumljivo govornicima suvremenog hrvatskog jezika. Te su priče zatim objavljene, u nekim knjigama koje nisu namijenjene djeci.
Čitajući ih, kao odrasla osoba i književnica, zaželjela na svoj način ispričati one koje su mi se najviše svidjele. Namjera mi je bila da ih tako dovedem do neke nove publike – ne više slušateljske kao nekoć, nego čitateljske – kako ne bi ostale zatvorene u ozbiljnim knjigama i dostupne samo istraživačima književnosti. Iako te priče izvorno nisu bile namijenjene djeci, ili barem ne u prvom redu djeci, moja ciljana publika jesu djeca. Stoga sam dijalekte pretvorila u standardni književni jezik, kako bi priče mogla čitati djeca u svim krajevima Hrvatske i ispričala ih na jednostavan način.
Privukle su me one koje su mi se učinile neobičnima zato što su različite od nečega što je uobičajeno u najpoznatijim bajkama (poput onih braće Grimm) – tako je živahna Proždrlica prilično drugačija od onih junakinja koje čekaju spas u staklenom kovčegu ili u vukovom trbuhu. Priče o životinjama – a među njima mi je najdraža «Zec, medvjed, čovjek i lisica» – pomalo su luckaste, a drage su mi i one u kojima se na neki naopak način uspostavlja pravda, poput priče o slugi koji je “naplatio gospodinu” ili one u kojoj se jedan najmlađi sin dokazuje kao majstor razbojnik, ponovno na račun nekog grofa.
Većini priča koje sam ovom knjigom htjela poslati u novi život zajednički je i humor – iznimka je “Mala vila”, čije je izvorište pomalo drugačije od ostalih te se smatra bližom autorskoj umjetničkoj bajci. Pripovijedajući iznova ove stare priče, poneki detalj sam izmijenila (najčešće tako da nitko ne strada), no i negdašnji pripovjedači uzimali su sebi tu slobodu, pa zato i postoje brojne varijante istih zapleta. Nadam se da će ih njihovi novi čitatelji voljeti i na neki način prenijeti dalje. – Sanja Lovrenčić
Lektira za 3. razred osnovne škole.