Boja zemlje

onda je došao rat i opća percepcija smrti radikalno se promijenila. Smrt je, odjednom, postala kič, kako veli Semezdin Mehmedinović, masovnost koja je izgubila individualni karakter. Prestali smo je razumijevati pojedinačno; imena umrlih zamijenili smo brojevima. Tuga, kao emocija koju smo najčešće

ponajbolje pisce koje sam ikada čitao: Kovača, Oza, Singera, Hemingveja, Bukovskog, Fantea, Kunderu, Milera, Džamonju, Mehmedinovića, Jergovića

mostarski Put spasa

efendije Sakiba Kovačevića.

postoje riječi koje ne smiju biti izgovorene, jer u nečijim ušima mogu zazvučati kao razlozi za neku novu nesreću.

Mamin otac, moj deda Bećir Tabaković,

dijelim, ili sam barem dijelio, s očevom porodicom. Što više starim sve je manje stvari koje me uspijevaju naljutiti, a kada se to i dogodi, onda frustriranost izražavam na druge načine, ponajviše šuteći i osamljujući se

da su dolazile iz sasvim krivog doživljaja svijeta, utemeljenog na primitivizmu, mračnjaštvu i zatucanosti. Jer u mojoj prirodi, u mom individualizmu, i poslije u mojoj sve većoj sklonosti pisanju i buntovništvu, postoji duboka nesposobnost da se prihvati sve što je jeftino, plitko i zaostalo, o čemu sam dugo šutio, vjerujući da je cijena te šutnje lični mir

Uvijek je u tim relacijama bilo nekakvih neraščišćenih računa i pravde koju je trebalo

I upravo ta nejasna potreba da se pred drugima lažiraju osjećaji kako bi se stvari prikazale onakvima kakve nisu, i kakve po nekakvom činjeničnom stanju ne mogu biti, nešto po čemu ću ih oboje pamtiti, postala je, zapravo, šifra njihovog postojanja u mome životu.