Mimezis/Odlazak

Uvijek sam bio sklon patetično-tragičnim razrješenjima: kada se ljubi, ljubi se samo jednom; kada se odlazi, odlazi se zauvijek

I molim vas, nemojte mi sada reći: pa ne moram da biram — može oboje. Takvi najgore prođu.

Obično se, kada treba donijeti važnu odluku, kaže: pusti neka prenoći. A istina je zapravo drugačija: čovjek je tupav ujutro, tupav u podne i tupav uveče. Tupavost je, štaviše, najveća upravo ujutro. Jeste li se pitali zašto je seks najbolji baš jutrom, onda kada dolazi kao prva stvar po buđenju? Zato što naš mozak — kojega, ionako, kako znamo koristimo tek petnaestak posto — tada najsporije i najlošije funkcioniše. To malo krvi koja se bezvoljno uputila put mozga tada je najlakše skrenuti naniže. Snen čovjek pod toplim pokrivačima je kao sretna vjerenica u radnji s vjenčanicama — sve mu možete prodati.

Pa na kraju biva samo: kada se pije, pije se do padanja u nesvijest; kada se bježi, bježi se brzo; kada se zaboravlja, zaboravlja se potpuno.

„Lijepo je, za promjenu, sresti čovjeka zadovoljnog onim što je i onim što ima. Ipak. Nije ti palo na pamet da probaš nešto drugo, nešto više?”

Nasmijao se, no ne zlobno, nego sa sažaljenjem: „Evo si ti probao, pa gdje te je to odvelo? Nisam ti ja za ništa veliko. Za mnogo treba mnogo. Nema toga za što bih dao svoj miran san.”

Mora biti još nešto, mislimo grčevito. Međutim: stvari ne postoje zato što treba da postoje, naročito ne zato što nama treba da postoje, niti će nestati zato što ih, naš je sud, ne bi trebalo biti. Ono što zovemo skrivenim značenjem, što tražimo i ne pronalazimo – to je utjeha.

Jesam, lagao sam je. Mogao bih reći: bilo je to za njeno dobro. To je laž. Tako mi je bilo lakše. Zato što djeci, kada nemamo volje formulisati suvisao odgovor na pitanja za koja nismo spremni, uvijek možemo ispričati neku iz beskrajnog arsenala laži kojima su nas opremili naši roditelji, a njih – njihovi.

Ali ono što je trebalo, bilo je rečeno. Što je trebalo, bilo je učinjeno.

No to nije problem koji se ne može srediti. Mi ga se, naravno, bojimo. No i on se boji nas. Ravnoteža straha je gotovo pa savršen međuljudski odnos, pouzdan i trajan – svakako pouzdaniji od ljubavi, recimo.

Filozofi su svijet samo različito tumačili, ali radi se o tome da se svijet izmijeni. Doista? Ako mene pitate, posljednje ozbiljne filozofe treba tražiti među stoicima. Oni su znali: ne radi se o tome kako tumačiti svijet, još manje o tome kako svijet promijeniti, nego kako svijet trpjeti. A svijet je najlakše otrpjeti ako te za njega iskreno i potpuno zaboli.